Svaki čovjek je misterija. Možemo biti uvjereni kako nekoga znamo u dušu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on dopustio da znamo. Nema li svako neki svoj unutrašnji svijet u koji se povlači da bi se napojio novom snagom, oživio davnu čežnju, raspirio zapretanu strast, vratio nadu da osim kaskanja u svakodnevici postoji još nešto. Jer svakodnevica, makar bila mirna kao mirna površina vode, sjajna kao zlatno žitno polje, svijetla kao sunčan dan, može postati zamorna. Je li taj svijet tati bila Zinaida?
Vrlo dobro
