Preveo i priredio Josip Miklić. Sine ira et studio Tacitov je moto što ga je imao na umu pri pisanju svojih djela, ponajboljih povijesnih i biografskih tekstova rimske književnosti. No, može li se bez srdžbe i pristranosti pisati o carevima tiranima i njihovim ulizicama ako ste rođeni antimonarhist, ako ste skloni shvaćati povijest skeptično, tragično, pa čak i fatalistički, ako vas ne zanimaju vanjski uzroci i povodi događajima, nego njihovi protagonisti čiju sudbinu i djelovanje većma određuje njihov loš karakter?
Možda se i može, ali samo ako poput Tacita uzmognete biti poetičan i patetičan, a da pri tom koristite mnoštvo ironičnih i sarkastičnih primjedaba; ili, ako uvjerite čitatelja da ste kao promatrač i kroničar u potpunosti objektivni, premda ste subjektivni, jer i neožete biti drukčiji kad vas ponajprije zanima dramatika likova, događaja i detalja, karakterizacija i psihologija protagonista, pa zapravo pišete o ljudskim strastima, jer duboko vjerujete kako se u svim stvarima sve više pokazuje hirovitost ljudske sudbine! I baš se u tome krije književna genijalnost povjesničara Tacita: nema dobre literature bez dobrih protagonista i još boljih antagonista. Zato kod Tacita pronalazimo i psihološko nijansiranje i dramatizaciju osobnih i kolektivnih posrnuća. Zato Tacitova povijesna djela nisu samo povijest, točnije povijesna interpretacija jednoga razdoblja, nego su i književni portreti careva i političara, fascinantno zločestih likova, jakih, opako jakih negativaca.
Kao novo
