Rasprave o hrvatskoj književnosti. Studij kao da je krenuo ispočetka, trebalo je svladati golemu građu. I upoznati arhive. Ponajprije one zavodske — u književnom i teatrološkom odsjeku — bogate, prebogate rukopisnim materijalom, ostavštinama hrvatskih pisaca, stotinama jedinica građe, tisućama i tisućama stranica. Poezija, proza, drame, privatne korespondencije, bilješke, cijeli svijet zarobljen na požutjelim papirima. A najbolje od svega je što samo jedna pretpostavka o nekom aspektu građe može odvesti na put bez poznatoga kraja, u avanturu. Svi maštaju o otkrivanju nepoznatoga i vrijednoga rukopisa. I sam sam bio takav na početku, dok nisam shvatio da to zapravo uopće nije važno. Arhivi su građa, a građa se otkriva doživljajem istraživača, otprilike onako kako je to u svojim tekstovima tumačio Barac. Samo onaj istraživač koji strpljivo i uporno traži, koji se ne predaje ako odmah ne nađe pouzdan trag i koji prethodne spoznaje o predmetu interesa propusti kroz vlastitu otkrivalačku optiku — samo takav istraživač može ponuditi novi pogled na građu, napraviti pomak, korak naprijed. Raditi drukčije nema smisla. Poput baklji u arhivima, savjesni istraživači osvjetljavaju put vlastitim spoznajama i hod kroz građu čine prohodnim i korisnim. Igrati se, pak, vatrom među rukopisima opasan je posao.
Vrlo dobro
