Ubrzo nakon objavljivanja Barun penjač (Il barone rampante, 1957.) pokazao se, s obzirom na poetički i recepcijski domašaj, kao jedno od ključnih ostvarenja u književnoj produkciji Itala Calvina. Vrlo pozitivne kritike pratile su i još prate ovaj »luckasti« roman, jer i nadalje nimalo ne gubi, nego, štoviše, dobiva na snazi, pokazujući se u isti mah kao jedna od najčitanijih Calvinovih knjiga. Prepoznatljiv rukopis odlikuje se izvanrednom pripovjedačkom vještinom, gdje u jednakoj mjeri dolazi do izražaja autorova razigrana stvaralačka mašta, kao i faktografska preciznost koje čine fabularnu okosnicu. Tako zaplet Baruna penjača počinje u točno određenom trenutku, 15. lipnja 1767., kad se dvanaestogodišnji barunić Cosimo Piovasco di Rondo, prkoseći roditeljima i društvenim konvencijama, uspinje na stablo, oglušuje se na sve pozive da siđe, i nastavlja prebivati na drveću cijeli svoj život! Tako će Cosimo na stablima voditi život obilježen raznovrsnim pustolovinama i ispunjen snažnim osjećajima, sudjelovat će u najvažnijim događajima svoga vremena, a da pritom nikada neće dotaknuti tlo!
Iako se Cosimo za svoje ideje i ideale bori »totalno drukčije od drugih«, društvo ga kao takvog prihvaća, jer on »odozgo«, na svoj »totalno drukčiji« način, širi dobrotu i ljubav. I ne iznenađuje stoga što se Calvino ponajviše poistovjetio upravo s ovim svojim samosvojnim robinzonskim likom, istaknuvši da među protagonistima insceniranima u njegovim djelima u najvećoj mjeri posjeduje autobiografsko utemeljenje.
Novo
