Knjigu Ivice Đikića Budimir Lončar – Prije i poslije kraja čine kazivanja diplomata svjetskog ugleda, posljednjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova i vanjskopolitičkog savjetnika dvojice hrvatskih predsjednika. Povijesna ličnost kazuje povijest samu od prvog susreta s nekad talijanskim Zadrom, odlaska u partizane, prve diplomatske službe u New Yorku, ambasadorskih mandata u Indoneziji, Zapadnoj Njemačkoj i Sjedinjenim Državama, dužnosti šefa jugoslavenske diplomacije i koliko uzaludnog toliko epskog pokušaja da se spriječi rat u Jugoslaviji, do ove knjige – prije i poslije kraja – kada Lončar progovara o današnjem svijetu, autoritetom svojeg – doslovno – stogodišnjeg iskustva i političke i osobne mudrosti.
Posebna poglavlja posvećena su Josipu Brozu Titu, Franji Tuđmanu i Koči Popoviću. Tita i Tuđmana Lončar valorizira bez uobičajene ostrašćenosti, dok se s posebnim poštovanjem sjeća Koče Popovića i daje vrijedan doprinos razumijevanju te enigmatične ličnosti, pjesnika, generala koji je mrzio rat,
ciničnog intelektualca i komunista liberalnih nagnuća.
Kao diplomat koji je karijeru posvetio mirnom rješavanju međudržavnih sporova, s posebnom zabrinutošću govori o globalnoj krizi koja je zatekla ljudsku civilizaciju. Zato treba čitati Đikićevu knjigu Budimir Lončar – Prije i poslije kraja. Ona je, kao i život Budimira Leke Lončara, apologija najvećoj civilizacijskoj vrednoti: miru i preziru spram rata i pogibelji.
“Lončar je bio iskreno zabrinut za svijet u kojem upravo on živi i s kojim je jednako srođen kao što je bio prije osamdeset i koju godinu, kada je išao u partizane. Knjigu Ivice Đikića je pri tom prvom predstavljanju svom pogovaraču tumačio upravo tako: u razgovoru s autorom on će izraziti svoju zabrinutost, pokušat će objasniti što se to upravo događa i kako smo se kao čovječanstvo zatekli tu gdje jesmo, a onda i što bismo mogli učiniti da se izvučemo.” — Miljenko Jergović
Vrlo dobro
