Kao što već i naslovnica daje naslutiti, "Čerupanje feniksa" Franje Janeša spaljena je knjiga. Smjestivši radnju u savsko-dravsko međuriječje potkraj 8. stoljeća, u razdoblje s malo povijesnih izvora, autor je odlučio popuniti praznine. Nešto slično pokušavaju i likovi romana, plemenski ratnici u potrazi za svetom škrinjom bogova koja im je ukradena, zbog čega su selo snašle bolest i nesreća.
Pleme je u agoniji, rekao bi Radomir Konstantinović. Mladi Mislav, sin Zdeslavov na putu pokušava naći i junaštvo koje mu uporno izmiče. Od suputnika ističu se moćni Muhlo Srbosjek i cinični Miroslav koji ne zna što traži, a naći će kršćanskog misionara, tajanstvenu ratnicu, tronogu zvijer, druide koji nisu što se čine i spoznaju koja će potpuno izmijeniti njegov svijet.
Iako se u romanu glave više kotrljaju nego što razmišljaju, "Čerupanje feniksa" brine i za čitatelja intelektualca. Premda piše o prošlosti (možda i o budućnosti), Janeš je sasvim aktualan, sve je tu, oko nas: od nasilja i primitivnog mentalnog sklopa, preko izrabljivanja radišnih ljudi do patrijarhata i mržnje prema pripadnicima susjednih plemena. Jedino s ćirilicom nitko nema problema jer su naši heroji (a ne zločinci) – nepismeni.
U ciklički shvaćenoj povijesti, iz koje ljudi nikada ništa ne nauče, u kojoj i bogovi umiru, a civilizacije se rađaju samo da bi propale, jedine su konstante ljudska glupost, brutalnost i patnja. Opisujući falange iz palanke, autor ipak nije zaboravio na humor. Crvenu Sonju koja jaše na panonskom konju. Crna Guja kima s odobravanjem.
Janešova igra bez prijestolja zabavlja i provocira, iznenađuje i kritizira, vatrom rasvjetljava mračni srednji vijek. Pucketanje vatre koja proždire taj svijet koji se vraća, na kraju krajeva, pomalo podsjeća na smijeh.
Vrlo dobro
