Odabir iz triju knjiga eseja iz pera rasnog erudita, njegova razmišljanja o boli, smrti i nasilju, o putovanjima, o dalekim velikim gradovima, o osamljenosti i zahtjevnoj edukaciji...
U svojim esejima Joao Lobo Antunes iznosi briljante opaske o odnosu mozga i umjetnosti, o znanosti i vjeri, o etici, obrazovanju i kulturi, a neki eseji imaju čak i putopisna obilježja, posebice oni u kojima se govori o New Yorku i o tome kako taj grad utječe na svoje stanovnike, gdje je autor proveo nekoliko godina na stručnom usavršavanju.
Treba napomenuti da je Joao Lobo Antunes brat Antonia Loba Antunesa, jednog od najvećih živućih portugalskih romanopisaca, te da s bratom dijeli izvrstan stil i lakoću pisanja.
***
Joao Lobo Antunes rođen je 1944. u Lisabonu, Portugal. Završio je medicinu i specijalizirao neurokirurgiju. Kao Fulbrightov stipendist otišao je u SAD, a nakon toga pozvan je da radi na Neurološkom institutu u New Yorku, gdje je proveo više od 10 godina. Član je portugalske akademije za medicinu i mnogih europskih i američkih znanstvenih organizacija.
Napisao je oko stopedesetak znanstvenih radova te knjige eseja: "Um modo de ser" (Jedan način bivanja liječnikom), 1996., "Numa cida-defeliz" (U sretnom gradu), 1999., "Memoria de Nova Iorque e outros ensaios" (Sjećanje na New York i drugi eseji), 2002., "Sobre a mdo e outros ensaios" (O ruci i drugi eseji), 2005.
Dobitnik je Pfizerove nagrade za znanstveno istraživanje 1970., Nagrade Pessoa za književno djelo 1996., te drugih vrijednih nagrada na području medicine.
Vrlo dobro
