Ovaj rad bavi se filozofskom mišlju neotomističkog filozofa Jacquesa Maritaina izraženoj u djelu Cjeloviti humanizam. Njegova filozofija želi pokazati kako je svaki čovjek, bio on kršćanin ili nekršćanin, pozvan živjeti cjeloviti humanizam koji nije antropocentričan, nego teocentričan jer jedino u odnosu s Bogom je čovjeku zagarantirano ostvarenje njegove ljudskosti. U ovom djelu, on donosi zaključke koji pridonose izgradnji novog civilizacijskog društva koji mogu biti življeni jedino kroz praktično djelovanje usmjereno općem dobru zajednice koja će se temeljiti na jednakosti i slobodi. Za ostvarenje ovakvog društva potrebna je Božja milost i angažman čitavog čovjeka koji uzore za svoje djelovanje mora tražiti u svecima. Svetost treba zakoračiti u život ovozemaljskog društva, s punom svjesnošću i snagom da je njegova veličina u onostranosti jer će jedino tako biti moguća preobrazba vremenitog reda na što sam Maritain i poziva. Izdaja čovjeka dogodila se i očitovala u totalitarnim režimima, a na kršćaninu danas je, ističe Maritain, važan zadatak: obnoviti humanističke vrednote i pripremiti okolnosti za razvitak novog kršćanskog uređenja.
Vrlo dobro
