Prvo hrvatsko izdanje sabranih pjesama Radovana Ivšića donosi kvantitativno skroman ali prema mjerilima pjesništva i same umjetnosti te po svojemu književnopovijesnom značenju i vrijednosti — antologijski opus.
Nastale bez uzora i izvan uobičajenih modernističkih kalupa, u apsolutnoj slobodi umjetnička stvaranja, Ivšićeve su pjesme heretički, avangardno-nadrealistički artizam bez premca u hrvatskoj književnosti, artizam koji se razvijao onkraj svih poznatih, standardnih i pomodnih pjesničkih uzusa i naširoko prakticirane uporabe pjesništva i umjetnosti u društveno-ideologijske svrhe. Radovan Ivšić (Zagreb, 1921), dvojezični, hrvatsko-francuski pjesnik i dramatičar, hrvatski subverzivni klasik (Žarko Paić), većinu je života proveo u inozemstvu, točnije u Parizu, gdje se 1954., nakon zabrana izvođenja i objavljivanja njegovih djela u Pavelićevoj i Titovoj državnoj tvorevini, nastanio, upoznao i surađivao s Bretonom i ostalim najvažnijim francuskim i europskim nadrealistima.
Vrlo dobro
