Početkom rata u Jugoslaviji 1991. u rukama Dubravke Ugrešić slučajno se našla školska početnica koja je prema godini izdanja lako mogla biti i njezina, i pred književnicom su najednom iskrsla dva svijeta — davnašnji, zaboravljeni svijet početnice koji je obećavao sretnu budućnost, i drugi, zbiljski, sadašnji, koji je tu budućnost brutalno osporavao.
Ta epizoda potakla je Dubravku Ugrešić na skupljanje početnica, a rezultirala je nizom tekstova i vizualnih radova koji se predstavljaju na ovoj izložbi i u popratnome katalogu.
Na pitanje čime se to u Crvenoj školi točno bavi, Ugrešić će odgovoriti: “Iskreno rečeno, ne znam. Istina je, nisu mi strani pojmovi poput appropriation art, intervention art, soc-art … bila sam svojevremeno očarana konceptom soc-arta slikara Ilje Kabakova, Alexandera Melamida, književnika Leva Rubinštajna i drugih. Otkrila sam i iščašeni amaterizam Henryja Dargera, volim slike jugoslavenskog soc-artiste Dušana Otaševića, obožavam filmove Dušana Makavejeva, ali mislim da odgovor ne treba tražiti u tom smjeru. Ja nikako nisam “umjetnica”, i sve na izložbi je reciklaža, postupak očuđenja ili začudnosti, koji nastojim postići malim intervencijama. Što se intervencija tiče i tu koristim školske tehnike: ponavljanje motiva, precrtavanje, isticanje i skrivanje, i slično. Kada kažem sve je reciklaža, to se prije svega odnosi na materijal kojim se služim. Nema ni jedne moje rečenice, ni jednog mog crteža (jer nisam umjetnica). To je iz današnje perspektive arheološki materijal, a tom vrstom arheologije se malotko bavi.
Kao novo
