U ovom filozofskom djelu Mihajlo Marković razvija teoriju značenja iz perspektive marksističke humanističke dijalektike. Polazi od pitanja kako se značenje oblikuje u odnosu između čovjeka, stvarnosti, spoznaje i društvene prakse, nastojeći ponuditi cjelovitiji pristup problemu od onoga koji ga svodi isključivo na jezik ili logičku analizu.
Knjiga razmatra različite dimenzije značenja, njihove međusobne veze te nastanak znakova i mogućnosti sporazumijevanja. Posebnu pozornost posvećuje odnosu objektivnog, mentalnog i jezičnog značenja, kao i uvjetima učinkovite komunikacije. Sustavno i analitički napisano, djelo povezuje filozofiju jezika, teoriju spoznaje i metodologiju te predstavlja važan prilog raspravama o značenju, jeziku i ljudskoj praksi.