Knjiga XV.
Gleđević, Antun, hrvatski lirik, satiričar, dramatičar, prevoditelj i prepisivač starih tekstova (Dubrovnik, 1656. ili 1657 – Dubrovnik, 28. I. 1728). Nadimak mu je bio Zveče. Podrijetlom iz pučanske obitelji. Obavljao je činovničke poslove za dubrovačku vladu. Posljednje godine života proveo je bolestan i u siromaštvu. Doživjevši vjersku konverziju, uništio je velik dio svojih djela. Poznat je kao prepisivač djela dubrovačkih pjesnika i jedan od osnivača Akademije od šturaka. Pisao je ljubavne, misaone, prigodne i satirične pjesme, jedan oveći spjev-poemu i drame. Od ljubavne lirike sačuvana je samo pjesma Ljuvezni noćne, pisana pod utjecajem barokne erotske lirike poljubaca. U misaonoj lirici i u nadgrobnicama opjevavao je temu prolaznosti. U osmeračkim satirama, katkad u makaronštini, rugao se ženama ili pojedincima koji su mu se čime zamjerili. Barokna poema Bravac aliti cviljenje Planičice pastirice u njegovoj smrti opjevava plač pastirice zbog smrti ljubljena vrapca. Gleđevićev dramski rad najopsežniji je i najveći dio njegova opusa: sačuvano je pet tragikomedija, prijevoda preradbi mletačkih libreta, od reda s pseudopovijesnom tematikom (Ermijona, Damira smirena, Belizarijo aliti Elpidija, Olimpija osvećena i Dzorislava). Pretpostavlja se da su većinu ili sve njegove drame izvodile ondašnje kazališne amaterske družine. Izvodilo se i njegovo prikazanje Porođenje Gospodinovo. I po stilskim i po generičkim osobinama Gleđevićev književni rad pripada razdoblju baroka.
Vrlo dobro
