Predgovor, Lejla Dobronić - Skulpturalni ukrasi zagrebačke arhitekture druge polovine XIX. stoljeća. Vrijeme je da se suočimo s lijepim djevama koje nas odozgo promatraju već više od jednog stoljeća, a da ih u većini slučajeva nismo ni primijetili. Riječ je o tzv. primijenjenoj skulpturi koja se javlja još iz klasicizma, da bi, kao graditeljski izraz, s vremenom nestala, a na nju nas podsjećaju samo oni intrigantni kipići i reljefi koji ukrašuju stare palače u središtu grada, a s kojima se druže jedino gradski golubovi i poneki nevini i znatiželjni dječji pogled. Na to me podsjetila vlastita unuka, koja me jednom zgodom iznenadila pitanjem da tko je »ona teta na krovu», na južnoj strani Jelačićeva placa, a na što joj ne samo da nisam znao odgovoriti, nego se nisam usudio priznati kako «tu tetu» prvi put vidim, iako pokraj nje cijeli život prolazim. «Ne diži glavu gore» naredba je ubrzanog suvremenog života na koju nas uče i privikavaju od osnovne i auto škole, pa se tako zvao i jedan kratki umjetnički film zagrebačkog filmskog redatelja Mladena Jurana i za isti film na saveznom natječaju u bivšoj državi dobio visoko priznanje. Nagrađeni film nastao je po gradskoj kolumni u kojoj se gradski pisac pokušava poigrati pitanjem da koliko bi, kad bi kojim slučajem netko grad od prvog kata naviše otfikario, trebalo vremena da to netko uopće i primijeti. A još Janko Polić Kamov u jednoj svojoj pripovijetci postavlja isto retoričko pitanje.
Vrlo dobro
