Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem
Dvanaest priča Andree Pisac govori o ljubavi. Ona zna o čemu govorimo kad govorimo o ljubavi: samo o pokušajima da se ona dosegne, o svim mogućim zaprekama koje valja nadići, jer jednom ostvarena Ljubav, kao i svako savršenstvo – nema potrebe za govorom. Zato se ljubav u pričama Andree Pisac javlja u nastajanju i nestajanju, u upornim pokušajima produbljivanja i odbacivanja laži – zaručena je s Istinom.
Temeljna situacija je poznata, sliči našim životima: između Dvoje se događa svakodnevni sukob niskog intenziteta, ali osjetljiva tipkovnica – kakva je pod prstima Andree Pisac svaka – te napetosti s kojima se nevoljko suočavamo s lakoćom ogoljuje i prokazuje kao drame s teškim i dalekosežnim unutarnjim posljedicama. Pri tom, pokretači “emotivnih čišćenja” u njezinim pričama su, odreda, žene. Njezinim junakinjama kao da nije sasvim udobno u našoj mačističkoj i prijetvornoj kulturi, pa partnere često traže u muškarcima poniklim u drugim, rafiniranijim kulturama, ili u putovanjima, uvijek samo s jednim ciljem, ostvarenjem svojevrsne “emotivne telepatije” i strasti koju ona jamči.
Gotovo antropološko guštanje i pronicanje u rafiniranost ispod koje ključaju bazeni strasti, osjetljivost na iskrenost, body language, kulturne nijanse i običaje, finoća izraza i (st)rasna rečenica, sve su to odlike priča Andree Pisac u kojima se tako lako rimuju dame i drame.
Vrlo dobro
