U knjizi Strani i domaći (Zagreb, 1935) Ivo Hergešić istaknuo je da je njezin pisac «navikao da domaće gleda u usporedbi sa stranima. To mu često služi kao mjerilo i uporište, kao što često prosuđuje vrijednost tuđih kulturnih dobara prema domaćim potrebama i razlozima. A domaćoj je književnosti prispio malo zaobilaznim putem - hodajući tuđim književnim njivama».
Trideset godina poslije, kada je tu zamisao institucionalizirao kao sveučilišni profesor komparatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, svrhu i smisao tog studija definirao je i kao «uklapanje hrvatske književnosti u tokove takozvane svjetske literature», a što u krajnjem ishodu pridonosi i služi «revalorizaciji» baštine.
U ovom svesku, ne slučajno naslovljenom Domaći i strani, prednost u izboru tekstova dana je domaćim piscima. Između ostalih tu su obrađeni i sljedeći domaći pisci: Marko Marulić, Petar Hektorović, Dragutin Domjanić, Vladimir Nazor i drugi.
Vrlo dobro
