Tekstovi smješteni između korica ove knjige riječju i slikom podsjetnik su na onaj Dubrovnik koji postupno, po sili stvari i snagom neke neumoljive volje koja se možda može nazvati povijesnom, ustupa mjesto današnjem Dubrovniku. Promatrajući sličnosti između onog i ovog Dubrovnika, tražeći sukladnosti, Benić sjetno uočava razlike koje, bez obzira jesu li posljedica ljudskog upletanja ili učinak vremena, u njemu bude nostalgiju za Gradom što ga nisu zidali samo Njarnjasi i zakone mu dali, nego je sav sazidan i od uspomena i sjećanja, po zakonima spominjanja, a oni ne dopuštaju olak zaborav, ne popuštaju pred logikom sadašnjeg vremena, žive od prošlosti, ali ne samo zato da je veličaju nego i zato da ponude sve ono što je u njoj upotrebljivo, i kao opomena i kao naputak, za aktualnu sadašnjost i skoru, neizbježnu budućnost koja će jednom i sama biti prošlost i izvor novih, drukčijih uspomena i sjećanja za nove spomenare i nostalgičare.
Vedran Benić, međutim, nije nostalgičar. On je zapravo tragalac, istraživač prošlosti, u neprestanoj pomnoj potrazi za zaboravljenim vremenom, vremenom koje, kako to vidimo i iz ovih dokaza, i nije još sasvim iščezlo nego se prikrilo, preobrazilo, prilagodilo novim ubrzanjima prolaznosti, utočište našlo na mjestima nad kojim novo vrijeme (kao da) još nema vlast. Velik je njegov osobni ulog u tom traganju. Uporište mu je u neprestanoj fascinaciji duhom i dušom grada Dubrovnika, skladom i ljepotom njegovom, u divljenju i ljubavi - nemojmo se stidjeti toga svog osjećaja – prema ovom Gradu, koja se, kao i sve trajne ljubavi, začela još u djetinjstvu.
Benić zalazi u Dubrovački arhiv, prekopava po dokumentima, lista stare novine, čita stručnu literaturu, iznalazi fotografije, njegovi su podaci pouzdani, postupci efektni – to su najčešće zrcalno postavljene slike-prikazi nekladašnjeg i sadašnjeg Grada, bez nametanja poruke. Ona se sama oblikuje. Čitalac donosi zaključke u skladu s mjerom svoje upućenosti, svoga nostalgičnoga erosa, svoje senzibilnosti. Uz Stradun kakav je nekad bio stoji Stradun kakav je danas, s uvidom u mijene te jedinstvene ulice, žile kucavice života Dubrovnika koji sve više živi životom drugih, a sve manje životom onih koji u njemu još žive i življahu.
Vrlo dobro
