Iako ženski likovi nisu velika rijetkost u domaćem SF-u, ženski autori jesu, a pogotovo su autorice s poduljim opusom unutar kojeg čak ima i nekoliko tematskih ciklusa. Tatjana Jambrišak jedna je od takvih rijetkih plodnih autorica u domaćem SF-u, a u zbirci "Duh novog svijeta" sabrano je petnaest priča koje su nastajale od 19989. do 2003. godine. Ova autorica nositeljica je još jedne osobitosti u hrvatskoj književnosti uopće, a pogotovo u hrvatskom SF-u. Naime, ako se u književnosti uopće može govoriti o "ženskom pismu", onda pred sobom imamo jednu pravu "žensku zbirku". Što uopće čini "žensku književnost" različitom od one muške? Možda su to, pogotovo kad govorimo o žanrovskoj književnosti kao što je SF, sitnice koja odmah upadaju u oči. U Tatjaninim pričama će na tucet mjesta biti spomenute različite vrste tkanina, na primjer, što se inače ne pojavljuje ni kod jednog muškog autora. Iako mnogi muški autori uzimaju žene kao glavne likove svojih priča, te njihove ženske likove vrlo rijetko boli glava, još rjeđe u pričama pospremaju po kući, one ne razgledaju poprište zbivanja na "ženski način", ne roje u svojim glavama brige i teške misli, a ženski im instinkti dolaze do izražaja jedino u akciji, rijetko ili nikad u promišljanjima. Eto, to je razlika: kod muških autora ženski su likovi "akcione junakinje", superžene kakvima ih muškarci zamišljaju. Kod ženskih autora, ženski su likovi puno vjerodostojniji, čak i kad nikakve akcije nema.
Vrlo dobro
