Dvije pripovijetke okupljaju dvije Novakove realističke proze: „Nezasitnost i bijeda” i „Iz velegradskog podzemlja”. U njima se pisac usredotočuje na ljude s društvenoga ruba, njihove oskudne životne prilike, poniženja i svakodnevnu borbu za dostojanstvo. Bez uljepšavanja prikazuje svijet siromašnih, potlačenih i obespravljenih, ali pritom zadržava razumijevanje za njihove slabosti i unutarnje sukobe.
Novakov pripovjedni stil obilježavaju uvjerljivi likovi, detaljna karakterizacija i snažan osjećaj za društvenu nepravdu. Grad nije samo kulisa nego prostor otuđenosti, bijede i moralnih iskušenja, u kojem se osobne sudbine isprepliću sa širim prilikama vremena. Ove pripovijetke potvrđuju Novakovo mjesto među najvažnijim hrvatskim realistima te pružaju potresan, ali nenametljivo oblikovan uvid u život onih koje društvo najčešće ne primjećuje.