“Maltretiranje i tortura su išli toliko daleko da se ljude ponižavalo na najgori način, kao na primjer da se pritvorenici šamaraju između sebe, da jedan drugom ‘puše’ i na sve moguće druge načine, uključujući i sklapanje tobožnjih ugovora o prodaji neke imovine. Bio sam na ivici živčanog sloma, spreman da me ubiju samo da se te strahote okončaju. Moj um nije mogao prihvatiti sve ono što nam je činjeno u ime neke ideje ili ne znam čega. Bilo je užasno gledati kako po naređenju pritvorenici – logoraši, ugledni građani i ozbiljni ljudi, šamaraju jedan drugog dok se u isto vrijeme netko smije i uživa u neljudskom postupanju”, napisao je u knjizi koja je 2010. objavljen u izdanju Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta.
Gunjević, koji je nakon izlaska iz logora obolio od dijabetesa, a nikada mu nije vraćena veća svota novca i osobni dokumenti koje su mu merčepovci oduzeli prilikom uhićenja, 2017. je pravo na naknadu štete pokušao ostvariti mirnim rješenjem spora s Državnim odvjetništvom. Budući da je njegov zahtjev odbijen, iste je godine podigao tužbu čiji epilog nisu dočekali ni on niti zapovjednik njegovih mučitelja, Tomislav Merčep.
U slučaju da je Merčep poživio, država bi od njega imala pravo naplatiti odštetu koja će pripasti Mireli Gunjević Delišimunović. Ovako će taj iznos biti isplaćen iz proračuna, baš kao što je bio plaćen i dio Merčepove obrane te njegov boravak u Krapinskim Toplicama za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne. Tamara Opačić, Novosti
Kao novo
