Filozofija je od prvih početaka zahtijevala da bude stroga znanost, i to znanost koja bi udovoljila najvišim teoretskim potrebama i u etičko-religioznom pogledu omogućila život koji je uređen čistim umnim normama. Taj zahtjev je istican čas s većom, čas s manjom energijom, ali nikada nije sasvim napušten. On nije bio napušten ni u vremenima u kojima su interesi i sposobnosti za teoriju bili ugroženi propašću ili su religiozne moći sputavale siobodu teoretskog istraživanja.
Ni u jednoj epohi svoga razvitka filozofija nije uzmogla udovoljiti zahtjevu da bude stroga znanost. To nije uzmogla ni u posljednjoj epohi koja, pored svekolike mnogo-likosti i suprotnosti filozofskih pravaca, od renesanse do danas napreduje u bitno jedinstvenom smjeru razvitka. Doduše, upravo to je vladajući ethos novovjekovne filozofije da ona, umjesto da se prepusti naivno filozofskom nagonu, hoće se, štoviše, konstituirati kao stroga znanost pomoću medija kritičke refleksije u sve dublje prodirućim istraživanjima o metodi. Međutim, jedini zreli plod tih nastojanja bio je utemeljenje i osamostaljenje strogih prirodnih i duhovnih znanosti, te novih čisto matematičkih disciplina.
Vrlo dobro
