Studija o helenističkoj filozofije. U većine antičkih filozofa srest ćemo ideju da je filozofija terapeutika. Ta ideja pojavljuje se primjerice u obliku poredbe između filozofa i liječnika, između neznanja nefilozofa i bolesti, između učenja filozofije i ozdravljenja. [Te poredbe] počele su me zanimati tek u trenutku kad smo čitali Wittgensteinova Filozofijska istraživanja, kada smo otkrili da Wittgenstein filozofiji pridaje terapijsku funkciju i pripisuje joj zadaću vođenja u stanje smirenosti, što će nas možda podsjetiti na ataraksiju drevnih filozofa […] Njegovo poimanje filozofije kao sredstva liječenja povezano je sa stanovitim poimanjem jezika. Dakle, upitao sam se postoji li i u antičkih filozofa veza te vrste, makar i implicitna. Preciznije, postavio sam si sljedeće pitanje: omogućuje li poimanje jezika što ga zastupa pojedini antički filozof bolje razumijevanje načina na koji on poima terapijsku funkciju filozofije i možemo li ga po tom odnosu razlikovati od drugih antičkih filozofa?
Dakle, kad um obrađuje istinite pojmove i djeluje pomoću njih na način da dušu oslobađa mnijenja koja generiraju smutnju, njegova funkcija nije tek instrumentalna. Provodeći liječenje duše, on ostvaruje vlastitu sreću, u tom radu terapijskog karaktera na djelu je upravo njegov interes.
Vrlo dobro
