Poražavajući je jaz koji postoji između onoga kolio ovaj pisac vrijedi i onoga koliko ga kritika i auditorijum uvažava. Po svemu lijena i inertna bosanska publika nema snage da interes usmjeri na još nekog, osim na Sidrana i u novije vrijeme srećom i Vešovića. Na neke druge pisce, da nepravda bude manja, gledalo se kao na sezonsku pojavu, il ko na slike koje vise u prostoru i vremenu, al pred kojima rijetko ko stane. Kemo je jedna takva slika. Jedva da bi se od onih koji ga razumiju i uvažavaju mogao napuniti gradski autobus. Ali tome autor nije kriv. Koliko nije, dokazuje i ova knjiga.
Vrlo dobro
