U romanu Glas moje majke Abdelkader Benali se vraća svojim korijenima i književnosti koju je otkrio kao dvadesetogodišnjak. Književnosti koja mu je oblikovala život i kojom pokušava odgovoriti na pitanje kako je biti prva ili druga generacija emigranata.
Fotograf se sjeća roditeljskog doma u Rotterdamu gdje njegova majka leži bolesna. Godinama ona iz sebe nije pustila ni glasa; jela je, i pila, i molila se u tišini. A kad se njen sin čuje ne samo s očajnim ocem, već i s njom, zna da je došlo vrijeme da se vrati kući.
Kad stigne kući, polako shvata zašto je majka toliko dugo živjela u tišini. Imala je dva sina, blizance, (koji su se lijepo dopunjavali poput leptirovih krila), i jedan je poginuo u tragičnoj nesreći u Maroku kad je bio vrlo mlad. Šta se događalo postepeno se otkriva kroz bilješke koje je dječak pisao na nagovor svog učitelja nizozemskog o putovanju žutim mercedesom, s roditeljima, bratom i teglom kikiriki maslaca.
To zlokobno putovanje dovelo je do njegove smrti, unesrećilo njegovog oca, bez glasa ostavilo njegovu majku, i natjeralo njegovog brata blizanca, budućeg fotografa, da napusti roditeljski dom, ispunjen krivicom i ogorčenošću. Tragična priča je skok u mrak koji prave emigranti kako bi uspjeli u novom svijetu. Ili kako bi se vratili iz novog u stari svijet.
Vrlo dobro
