Nobelovac Joseph Stiglitz u svojoj je britkoj kritici glo-balizacijskih procesa razotkrio mnoge naizgled nelogične i nerazumljive postupke i događaje koji su se zbili u posljednjih petnaestak godina pod zajedničkim nazivnikom globalizadje, tranzicije i liberalizacije. Uspio je, a nijednom začudo, nije izrijekom spomenuo Hrvatsku.
Stiglitz se uglavnom bavio nesavršenostima slobodnog tržišta, temama nedovoljnog rasta i svima dobro poznatim procesima kao što su: galopirajuća inflacija, gubitak osobne štednje stanovništva, spašavanje posrnulih banaka novcem iz budžeta, dvoznamenkasta nezaposlenost, lihvarske kamate, bankrot velikih poduzeća, restrikcije socijalnih davanja, rezanje troškova zdravstva, zanemarivanje školstva i znanosti, tečajna politika koja potiče uvoz roba i izvoz kapitala, izumiranje srednje klase, osiromašenje umirovljenika - ali u svjetskim razmjerima.
Tko je kriv za pogrešne prosudbe koje ne samo da nisu spriječile nego su ponegdje čak i izazvale ili potakle ekonomske krize, tranzicijski fijasko, spekulativne napade na tečajeve pojedinih valuta, od poharanog Dalekog istoka preko opljačkanih zemalja bivšeg socijalističkog lagera do nemirne Južne Amerike i zaboravljene Afrike?
Svjetski financijski centri svijeta preko Međunarodnog Monetarnog fonda već desetljećima diktiraju globalnu ekonomsku politiku, no posljednjih petnaestak godina sa suptilno promijenjenim mandatom. Cilj njihovih rigoroznih naputaka je ostvariti povrat rizičnih ulaganja razvijenih zemalja, pa makar i po cijenu općeg siromaštva u zemljama dužnicima, iako bi se isti iznos, smatra Stiglitz, mogao vratiti putem poticanja rasta. Pokazao je to i primjerima iz prakse, kroz ekonomske politike zemalja koje nisu slušale direktive MMF-a.
Vrlo dobro
