Četrdeset i devet ljekovitih, prijemljivih, bezazlenih, beskrajno duhovitih, do bola i apsurda iskrenih pjesama. Od gotovo svega što mu se dogodi, jutarnje kave u selu i čitanja novina na nepoznatome mu jeziku ili susreta sa zanimljivim ljudima u stanju obuzetosti zanosom ili pićencem, Simo Mraović umije sročiti pjesmu. Ljubav mu je ipak najdraža tema. Ako se i doimaju kao priručni, trenutačni zapisi, pjesme su mu ipak precizne, leksički i stilski dotjerane, odišu lakoćom i prozračnošću onoga koji je primio dar Euterpe i Erato. I kad mu je srce slomljeno, kad obuzme ga tuga i jad, on umije naći neki duhovit odmak, dopustiti optimizmu da svlada mračniju stranu. Otplovi u maštu, stihuje snove, pretoči puste u pjesme, okrene zmaja na ražnju. A kad hoće, i punjene paprike su poezija. Kad neće, ni antički tragična ljubav nije uzvišena. (Jadranka Pintarić, Dnevnik)
Vrlo dobro
