Autobiografska pripovijest Dunje Ozanic, od njezinog odlaska iz Hrvatske davne 1948. godine, djetinjstva i mladosti provedene u Argentini, života provedenog u lutanju po Austriji, Njemačkoj i Italiji, govori u ime svakog useljenika i iseljenika, koja god bila njegova sudbina.
Još prije pisanja ove knjige autorica je našla riječ Guenechen, koja je se dojmila kao nešto vrijedno, veličanstveno, i usto blagozvučno; tek je poslije doznala da na jeziku mapuche znači „najviše dobro, Bog, vrhovno božanstvo“. U lirskoj prozi, Dunja Ozanic opisuje svoju useljeničku sudbinu. Bez mnogo događaja, tek kroz boje, mirise i okuse ova neobična autobiografija donosi unutarnje stanje djeteta, djevojke i mlade žene koja se našla petnaest tisuća kilometara od svoje domovine i započela novi život.
Prvi dio knjige napisan je 1996. godine; to je priča o viziji djevojčice i njezinog anđela koji joj, dok raste, govori o životu. Drugi dio, napisan 1998., uranja dublje u sjećanje s iskustvom odrasle žene.
Vrlo dobro
