‘Hajrudin Šiba Krvavac je drsko podsjećao da film ne pravite zarad autorskog dokazivanja, nego da biste zabavili publiku. Za to je platio i visoku cijenu: de facto nikada nije uvršten u kanon jugoslavenskog filma’, kaže Nebojša Jovanović, urednik monografije o Krvavcu, redatelju filmova ‘Most’ i ‘Valter brani Sarajevo’.
- Njegovi filmovi učili su me prijateljstvu koje nije tek jedan od mnogih društvenih i emotivnih odnosa, nego je privilegirano, uzdignuto u vrhunski etički princip. Mada ono nije uvijek imalo taj status za Krvavca: u filmskom debiju ‘Vrtlog’, status vrhunskog etičkog ideala rezervira za očinsku žrtvu gdje se primjerice otac četnik žrtvuje za sina partizana i, posredno, za njegove ideale. Ipak, Krvavac kao da je brzo shvatio da očinska žrtva ne može biti vrhunski etički princip – jer je utemeljena ‘u krvi’. Zato se u narednim filmovima slavi povezanost, privrženost ljudi koji nisu u rodu. To su Šarac i Ivan u ‘Diverzantima’, Bambino i Zavattini u ‘Mostu’, a u filmu ‘Partizanska eskadrila’ imamo dva para prijatelja. Po pravilu, sastavni dio tih prijateljstava je smrt: nekada jedan prijatelj žrtvuje svoj život za dobro drugoga, a ‘Most’ nudi obrat te scene – Bambina mora ubiti njegov prijatelj Zavattini, da bi ga poštedio mučenja. Mislim da je za Krvavca prijateljstvo, najsažetije, ljudsko postojanje po sebi - ističe Jovanović.
Vrlo dobro
