Holokaust Charlesa Reznikoffa jedna je od najpotresnijih pjesničkih knjiga ikada napisanih. Njezin autor nastupa sasvim iz prikrajka – kao dramaturg, montažer, sastavljač rukopisa u koji on sam jedva da intervenira, svoju ulogu svodeći na onu medija: onoga koji pomaže posredovati svjedočanstva.
Iz nepregledne mase sudskih spisa Reznikoff je – slijedeći objektivističku pjesničku metodu – odabrao materijal, izostavio autentična imena ljudi, potpitanja i sve što su rekli odvjetnici i sudci. Bježeći od svake retorike, on ne mijenja ono što je zatekao, tek mjestimice skraćuje kako bi uobličio narativnu liniju, ritam i glazbu.
Reznikoff Holokaust, dakle, sasvim ciljano lišava uobičajene pjesničke aparature; riznice figura, slika i očuđujućih strategija, isporučujući čitatelju leden, tehniciziran užas nacističkog masovnog uništenja. On izbjegava s pravom kritizirano preuzimanje i naknadnu estetizaciju žrtvina glasa, izbjegava prepričavanje, fikcionalizaciju, pa i samu priču. Dokazujući pritom između redaka kako je poeziju nakon Auschwitza itekako moguće – možda i upravo nužno pisati.
Vrlo dobro
