U knjizi I sloboda i pripadanje sociologinja Slavica Jakelić analizira uzroke neostvarenih predviđanja zapadnih društvenih teoretičara da će religijske i nacionalne oblike pripadanja zamijeniti neki drugi, racionalniji i plemenitiji identiteti i privrženosti, uključujući i solidarnosti artikulirane kroz univerzalističke diskurse kozmopolitizma te ideje i prakse ljudskih prava. Smještajući hrvatske preokupacije unutar globalne i komparativne perspektive, Jakelić povezuje naglašeno razdvojene uvide sociologije, religijskih studija, povijesti i političke filozofije. Kroz tu interdisciplinarnu prizmu, ona razmatra značenja i povezanosti religije, nacionalizma i solidarnosti te pita: Zašto su nas nacionalizmi ponovno iznenadili? Zbog čega je religija bila i ostala slijepa točka društvenih znanosti, osobito u kontekstu analize kolektivnih identiteta? Nude li hrvatska povijesna iskustva ili neki recentniji diskursi o pravima izbjeglica i migranata drukčiju, konstruktivniju perspektivu kad je riječ o odnosu etike identiteta i etike solidarnosti? U trenutku kad populističke isključivosti predstavljaju izniman izazov demokraciji i demokratskom pluralizmu, autorica pokazuje zašto je nužno odnosima između partikularnih identiteta i univerzalnih humanističkih ideala pristupiti na novi i konstruktivniji način.
Novo
