U trenutku kad je Maria do Carmo Meneses de Sequeira izdahnula, ja sam promatrao Velazquezove LasMeninas u Pradu. Bilo je srpanjsko podne i nisam znao da umire. Zadržan se pokraj slike do dvanaest i petnaest, zatim polako izadoh nastojeći prenijeti u sjećanje izraz lika iz pozadine, sjećam se kako sam pomislio na riječi Marie do Carmo: ključ slike je u liku iz pozadine, radi se o igri obrtanja; prošao sam parkom i odvezao se autobusom do Puerte del Sol; u hotelu sam objedovao hladni gazpacho i voće, te pošao na počinak ne bih li nekako zavarao podnevnu pripeku u polumraku svoje sobe. Telefon me probudio oko pet ili me možda nije probudio, bijah u nekom čudnom polusnu, vani je brujao gradski promet, a u sobi klima-uredaj koji je, međutim, u mojoj svijesti postao motor malog ažurnog čamca što je plovio ušćem Teja u predvečerje, dok smo ga ja i Maria do Carmo promatrali.
Vrlo dobro
