Neki roman vas može privući preporukom, sadržajem, naslovnicom koja vam je iz nekog razloga privlačna ili nečim sasvim drugim, kao što je osjećaj da bi vam se upravo taj roman mogao svidjeti. Ja ću ovdje pokušati prenijeti ono što je meni „Igra sjena” dala, kako bih vas nagovorila da ju pročitate. Neću okolišati, želim da ova priča dopre do što više ljudi iz nekoliko razloga, a sve ću ih navesti dalje u tekstu.
Početak nije obećavao mnogo
Mene je, priznajem, na prvu privukla naslovnica svojom viktorijanski gotičkom aurom, a onda i sadržaj u kojem saznajemo da je riječ o povijesnoj fikciji u kojoj mjesto junaka pripada ni manje ni više nego Bramu Stokeru, autoru „Drakule”. Roman istražuje njegove odnose s glumcima Henryjem Irvingom i Ellen Terry te nam kroz usputne sitnice rasvjetljava misterij nastanka već spomenutog kultnog Stokerova romana.
Početak me, moram priznati, nije oduševio. Prvo što sam zamijetila bilo je pripovijedanje u sadašnjem vremenu, što je pomalo neobično i smatra se odmakom od onoga na što smo navikli. Osjetila sam razočaranje jer sam se nadala kako će me priča odmah uvući u nešto magično na tragu serije „Penny Dreadful” (oni koji su gledali znaju na što mislim kad to kažem), a krenulo je s pomalo kaotičnim skakanjem u vremenu i pripovijedanjem u prezentu. No, nisam imala namjeru odustati zbog toga i nastavila sam s čitanjem. Ono što sam smatrala manjkavošću na početku, na kraju se ispostavilo briljantnim pripovijednim postupkom. Marija Anušić, ziher.hr
Vrlo dobro
