Novinar živi u jednom od najuzbudljivijih ali i najnetrajnijih svjetova. On i njegova priča traju koliko i novina - jedan dan (u dnevniku) ili jedan tjedan (u tjedniku). Kroz njegov svijet i najzanimljiviji ljudi i najneobičniji događaji prolaze brzinom treptaja. Prije ili kasnije novinar se nužno zapita: čemu sagorijevanje u svim tim vlastitim i tuđim iskustvima kada svaka životna spoznaja završi na otpadu?
Toga sam postala svjesna na samom početku bavljenja ovom profesijom pa sam instinktivno počela arhivirati svoje tekstove. A onda sam jednog dana poželjela sve to prelistati i u prolaznom možda pronaći neprolazno, smisao...
Reportaže i intervjui bili su prepuni divnih, zanimljivih, šašavih i duhovitih misli koje su svojom vrijednošću i originalnošću odoljele vremenu u kojem su izgovorene. Neke od njih nisu bile samo zgodno intelektualno razigravanje, već i ona vrst znanja koja je primjenjiva - vrsta znanja kojom se postaje.
Te sam mudrosti počela izvlačiti sve dok preda mnom nije stajalo na tisuće bisera. Ono što je na samom početku bilo jasno jest to da se neke teme češće pojavljuju. Razabrala sam stotinjak takvih tema, otvorila o njima kompjutorske dosjee i ubacila misli koje se odnose na tu temu. Poigravajući se njima, počelo se, međutim, događati nešto neočekivano; nešto što je bivalo mnogo veće i više od pukog zbroja svojih dijelova...
Vrlo dobro
