Pripremajući svoju prethodnu knjigu Vitezovićeva Hrvatska između stvarnosti i utopije, uvidjela sam da je, izuzev suvremenih političkih i kulturnih praksi, na formiranje kompleksne Vitezovićeve ideološke koncepcije morala utjecati i neka starija intelektualna tradicija, tragovi koji su se nazirali u dubljim slojevima njegova diskursa. Stoga sam odlučila upustiti se u istraživanje diskurzivne i, općenito, kulturne "pretpovijesti" Vitezovićeva pankroatizma. Očekivano, trag je vodio do kasnoga humanizma, iz čijega je kreativnog ozračja, uz ostale, kudikamo poznatije europske nacionalne ideologeme poput teutonizma i sarmatizma, izrastao i njihov (južno)slavenski pandan - ilirizam. Dakako, to je iziskivalo stanovitu reviziju uvriježene interpretacije ilirizma kao modernoga, devetnaestostoljetnog ideologijskog fenomena, ali i kompleksniji pristup hrvatskoj nacionalnoj ideologiji općenito. Ona se, naime, prije negoli ekskluzivistički nacionalni narativ, realizira kao diskurzivna heterotopija koja se ideologijski formirala i diskurzivno artikulirala u prostoru kreativne kontestacije univerzalnog i partikularnoga, homogenog i heterogenoga, vlastitog i Drugog. Rezultate svojih istraživanja prikazala sam u doktorskoj disertaciji naslovljenoj Ilirski ideologem tijekom 17. stoljeća: upotrebe, funkcije, značenja čija je razrađena i znatno dopunjena verzija ova knjiga.
Kao novo
