Inteligencija u psihološkim istraživanjima desetljećima intenzivno zaokuplja javnost. Gledano s povijesnih pozicija upravo je testiranje inteligencije stvorilo primijenjenu psihologiju, čime je početkom 20. stoljeća mlada eksperimentalna znanost izišla iz uskih laboratorijskih okvira.
U knjizi se pokušava odgovoriti na sklop klasičnih pitanja:
Kakva je struktura intelekta?
Da li se inteligencija nasljeđuje ili je intelektualni razvoj pojedinca pod utjecajem šire društvene okoline u kojoj on odrasta i živi?
Kako se inteligencija mijenja tijekom života?
Utječe li na nju formalno školovanje?
U kojoj mjeri zvanje i radno mjesto utječu na očuvanje intelektualnih potencijala?
Postoje li razlike u intelektualnim dometima s obzirom na spol, dob, rasnu, kulturalnu i generacijsku pripadnost?
Zašto pitanja o inteligenciji izazivaju toliko žuči i društvenih nesporazuma?
Je li u ovom području zabilježen ikakav napredak i uspjeh?
Svodi li se sve samo na konstataciju da zanimanje za inteligenciju ne prestaje?
Ova se knjiga, s obzirom na dinamizam njezina sadržaja, čita poput romana i ne treba sumnjati da će upravo zbog te svoje kvalitete naći širu čitalačku publiku. Teorija o strukturi ljudskog intelekta Howarda Gardnera neposredna je preteča konceptualizacije emocionalne inteligencije.
Vrlo dobro
