Andrej Platonov jedan je od najvećih i najintrigantnijih ruskih pisaca dvadesetog stoljeća. Njegova dva najznačajnija djela, “Čevengur” i “Iskop” uronjena su u distopijsku problematiku te s jedne strane razmatraju poguban utjecaj totalitarističke socijalističko-komunističke ideje na razvoj čovjeka i društva, a s druge strane prikazuju deformaciju utopističke ideje u rukama čovjeka (neukog, pohlepnog ili pak slabog).
Kao i djela drugih najvećih ruskih pisaca toga doba i njegova su djela u Sovjetskom Savezu zabranjivana. U svojoj domovini Platonova se objavljuje slobodno tek od osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Tako je i “Iskop”, napisan 1930. u SSSR-u objavljen tek 1987. Ipak, njegova su djela preživjela i nadživjela taj sustav, ali i sud vremena, jer nisu izgubila ništa od svoje aktualnosti, budući da ona na temeljima analize jednoga, sada već propaloga ideološkog pokušaja, pokreću i analiziraju neka temeljna društvena i filozofska pitanja.
U “Iskopu” (svojevrsnom nastavku “Čevengura”) radnja se temelji na preustroju života u sovjetskoj Rusiji tijekom prve petoljetke. Junaci toga kratkog romana, ili pripovijesti kako ga češće nazivaju, grade veliki toranj, proleterski dom, koji će omogućiti zajednički život svim pripadnicima radničke klase. Taj dom simbolizira svijetlu budućnost i utopijsko društvo, ali do kraja romana radnici ne uspijevaju saliti čak ni temelje toga zdanja.
Pokazuje se da je jedina funkcija iskopa da bude grob za djevojčicu Nastju, koja zapravo simbolizira budućnost Rusije. Poput izgradnje biblijskoga Babilonskog tornja i izgradnja toga tornja završava neuspjehom.
Iako su Platonovljevi romani dijelom romani o postrevolucionarnoj sovjetskoj Rusiji, o izgradnji idealnog (komunističkog) društva, o kolektivizaciji i sličnim pokusima onog doba, oni su međutim više romani o ljudskoj svjesti, o neobičnom rakursu gledanja na razne aspekte ljudskog postojanja. (Iz pogovora Rafaele Božić Šejić)
Vrlo dobro
