Nakon za kazalište važne knjige "Lica i sjene", tih autoanaliza vlastitih režija strukturiranih u formi razgovora i "međurazgovora" u kojima s vremenske distance analizira vlastite stavove, a što ih u njezinu drugom izdanju 2004. nadopunjuje s deset napisanih portreta glumca, Violić iznenađuje novom knjigom. Zapravo su "ogledi i pamćenja" dobro pogođen podnaslov što opisuje dinamičnu heterogenost ove knjige, koja je i memoarske naravi, osobna i otvorena.
Violićeva autobiografija ujedno je i (sada već) povijest poetike jednoga kazališnoga razdoblja koje je obilježio Gavella i njegovi redateljski učenici. Analizirajući svoja redateljska iskustva, i u ogledima ove knjige s jedne strane bavi se analizom dramskoga teksta, a s druge kazališnim i političkim kontekstom koji dominira u devedesetima te bitno određuje i vrednuje njegovu redateljsku poetiku.
Vrlo dobro
