Denis Čokić nije pisac koji piše zabavnu i lako prohodnu prozu. Njegove priče traže čitatelje koji će se barem koncentrirati, koji će moći pratiti bernhardovsku rečenicu i sve intertekstualne reference kojima se autor poigrava. No, ono što je posebno značajno u deset priča ove knjige je dosljedna ideja teksta kao mjesta u kojem se nije moguće odrediti. Tekstu kao točki potpune neizvjesnosti, metafizičkih potresa, kao i onom sasvim opipljivom, u kojem su sva značenja uvijek već otvorena, što je samo jedna od mogućnosti da se ispričaju događaji, ma koliko bili povijesno utemeljeni. .
Vrlo dobro
