Nedvojbeno je kako je Nada Klaić svojevremeno otvorila mnoga nova pitanja i postavila svježe, ponekad radikalne i intrigantne teze, čime je pridonijela osuvremenjivanju i popularizaciji domaće historiografije. No, s druge strane, ostala je upamćena i po tome što nije iskazivala preveliki entuzijazam za šire teorijske i historiografske pomake, tada prvenstveno utjelovljene u francuskoj „školi Anala“, pogotovo od sredine 70-ih godina 20. stoljeća kada ulazi u svojevrsnu samoizolaciju od suvremene strane i domaće literature – kako je uočio Neven Budak. Ipak, možemo se složiti sa sintagmom Franje Šanjeka da je Nada Klaić „integralna povjesničarka“ s čijim se opusom, htjeli to ili ne, moraju susresti svi suvremeni i budući istraživači hrvatskoga srednjovjekovlja. Iako je stanoviti dio njezinih rezultata historiografski prevladan ili revidiran, njezin pristup historiografskim problemima i njezina profesorska karizma i danas privlače pozornost.
Novo
