Slabo je poznato da se glasoviti britanski povjesničar Eric John Ernest Hobsbawm (1917.-2012.) bavio jazz glazbom; naime, 1955. godine počeo je pisati mjesečnu kolumnu o jazzu za britanski The New Statesman pod pseudonimom Francis Newton, što ga je naposljetku ponukalo i na stvaranje cjelovite kritičke povijesti jazza. Nije potrebno ovdje suvišno razglabati o njegovu pozamašnom poduhvatu koji je sam po sebi dostatno podroban i opširan, ali valja reći da se ne radi o hvalospjevu u čast glazbe ili pojedinih glazbenika, već o iscrpnom istraživanju i analizi nastanka i razvoja jazz glazbe sa stajališta njezine sociologije, ekonomije, publike (mecena, obožavatelja i sporednih konzumenata) i praktikanata (glazbenika, skladatelja i aranžera). Ono što ovo djelo čini jedinstvenim u moru knjiga o povijesti jazza njegov je povjesničarski pristup temi kojim razmatra razloge zbog kojih jazz nije samo čudesna buka, već tema od ključne važnosti za svakoga tko proučava društvo i umjetnost dvadesetog stoljeća. S engleskoga preveo Karlo Ilić. Eng. orig. Jazz Scene.
Novo
