Prva knjiga Luize Bouharaoue mogla bi se kratko opisati kao generacijska knjiga priča i oda prijateljstvu. "Jesmo li to bili mi" pripovijeda o odrastanju one generacije koja bi na notorno pitanje gdje ste bili ‘91? mogla odgovoriti: u vrtiću ili u nižim razredima osnovne škole. Ta se snažna vršnjačka pripadnost istakla i nametnula kao najvažnija identitetska odrednica, uporište, nekad i doslovno drugarski zagrljaj.
Iz priče u priču pratimo nekoliko prijatelja: od djetinjstva na splitskim ulicama i igara na plaži te još dublje u prošlost, u tamu korijenja, među pretke i tetke, do otkopčavanja svijeta i vježbanja životnih lekcija, širenja po poznatim kotama i neimenovanim meridijanima, otkrivanja seksualnosti i inicijacije u svijet odraslih. Mlade junakinje i junake, često zaglavljene i izgubljene između svakodnevice i snova – ali uvijek izgubljene zajedno – veže i pokreće žudnja za ljubavlju koja im, iako iza ugla, neprekidno izmiče.
Ima u ovoj knjizi nenametljive mudrosti, naivne i dirljive dobrote, drskosti i oporosti kao i putenosti i zavodljive melankolije juga. Pa dok u pozadini frenetično jure automobili, zvoni alarm i žmigaju neoni, rečenice se pred nama otvaraju polako, gotovo lelujavo i vode nas kroz predjele koji su nam poznati i bliski, mada ih takvima nikad nismo vidjeli u stvarnosti. Uistinu, iako će vam se činiti da ste u prostorima ovih snovitih priča već bili, vjerojatno još niste čitali nešto slično.
Vrlo dobro
