Jonathan Franzen je nakon objavljivanja trećeg romana Korekcije (2001.) proglašen jednim od najvećih romanopisaca današnjice, no tek nakon njegove knjige eseja Kako biti sam čitatelji su doznali koliko je tegobno i složeno bilo iskustvo pisanja danas već znamenitih Korekcija, i koliko je osobna priča samog autora odigrala ulogu u romanu: najpoznatiji esej je svakako onaj uvodni, o Alzheimerovoj bolesti autorova oca, koja je na nezaboravan način interpretirana u Korekcijama.
Franzenova mračna i pesimistična slika današnje Amerike nije posebno iznenađujuća, no način na koji je ispisuje iznimno je atraktivan. Franzen piše o opsesiji tehnologijom, konzumerizmom i masovnom kulturom, o propasti privatnog života, nezamislivim obespravljenstima u američkim zatvorima, suvišnim knjigama samopomoći o seksu, pa čak i naizgled tako nebitnim i bizarnim temama kakva je čikaški poštanski sustav.
Dakako, među ovih 14 eseja uvršten je i veliki esej o sudbini američkog romana, koji je svojedobno izazvao veliki interes. O čemu god pisao – o Oprah Winfrey, društvenim ili političkim pitanjima ili povratku socijalnog romana, Franzen piše zabavno i kompetentno, no istovremeno daleko od akademske preuzetnosti.
Kako biti sam još je jedna izvrsno napisana knjiga Jonathana Franzena koji se u eseju očito podjednako dobro snalazi kao i u romanu.
Vrlo dobro
