Julijanini tekstovi zaustavljaju i tematiziraju život žene u godini i trenutku, kada se on, život s minijaturnim malim početnim slovom riječi, usudi drznuti pred pravilnicima čvrstih bračnih udruga i bontonima obiteljskih ponašanja, onim nepisanim propisima čiji su autori uvjereni kako je baš njima, a ne biblijskom propovjedniku, dano na prosudbu kada će se i u koga netko zaljubiti, kada će roditi prvo dijete i tko će mu i iz kojih razloga napisati pogovor prvoj knjizi.
Druge se žene, među kojima je najviše onih iscrpljenih građanskim nelagodama, vole uvlačiti u knjige u kojima se ispovijeda slabost, strah, ljubavnička muka i poneka laž. One se kroz priču jedne hrabrije i iskrenije žene podsjećaju na vlastitu priču; poslanu u zaborav, potisnutu duboko među grudi; kako ne bi procurila i negdje u vrijeme nedjeljnog ugodnog blagovanja istrčala kroz bore oko očiju ili kroz razmaknute gornje zubne jedinice. Nad knjigom ili pred monitorom, svaki puta kada u njezinim grešnim rečenicama ugledaju sebe, te druge žene pocrvene i u tišini zahvale. Čitanje doživljavaju kao osobnu 'autobiografskom pismu u Hrvatica'. (...)
Vrlo dobro
