Canterburyjske priče značajna su zbirka priča koju je napisao Geoffrey Chaucer na srednjeengleskom između 1387. i 1400. Sadrži 24 priče koje premašuju 17 000 redaka, često se smatra Chaucerovim magnum opusom. Narativni okvir usredotočuje se na skupinu od oko 30 hodočasnika koji kreću na putovanje iz Londona u Canterbury kako bi posjetili svetište svetog Thomasa Becketa. Sudjeluju u natjecanju u pripovijedanju priča tijekom svojih putovanja, a pobjednik dobiva besplatan obrok u gostionici Tabard po povratku.
Chaucerov rad poznat je po popularizaciji engleskog govornog jezika u književnosti, udaljavajući se od dominacije francuskog i latinskog. Iako se engleski koristio u književnim kontekstima prije Chaucera, njegovi doprinosi pomogli su da se uspostavi kao legitiman književni jezik. Priče obuhvaćaju široku paletu žanrova, uključujući religijske legende, dvorske romanse i raskalašne fabliaux, odražavajući različita društvena podrijetla hodočasnika - od vitezova do seljaka.
Unatoč svojoj važnosti, Canterburyjske priče ostaju nedovršene. Chaucer je u početku namjeravao da svaki hodočasnik ispriča četiri priče - dvije na putu za Canterbury i dvije na povratku - ukupno oko 120 priča. Međutim, nije dovršio ovaj ambiciozni plan, ostavljajući neke priče neispričane, a druge nedovršene. Djelo uključuje prolog koji predstavlja hodočasnike i isprepliće njihove priče dramatičnim vezama koje naglašavaju njihove interakcije, prikazujući Chaucerovo oštroumno promatranje ljudske prirode i društva.
Sve u svemu, Canterburyjske priče predstavljaju kamen temeljac engleske književnosti, slavljene zbog svojih bogatih portreta likova i istraživanja tema kao što su moral, društvena klasa i ljudska ludost.
Vrlo dobro
