Karma, punarđati i mokša, u Vedama i vedskoj književnosti. Što je smrt, zašto ljudi umiru? Je li smrt prirodan završetak ljudskog
života? Održava li se osobnost nakon smrti?
Smrt, neosporna činjenica ljudskog života u zapadnim zemljama postala
je tabu tema. Umiranje je danas usamljeno, mehaničko i nehumano.
Ljudi umiru u bolnici, okruženi stranim ljudima i aparatima. Mjeri se rad
srca, tlak, EEG, a nitko se ne brine o umirućem kao čovjeku. Suvremeni
čovjek potiskuje znanje o smrti kao nešto nevažno, nedolično, nehigijenski,
nešto o čemu ne valja razgovarati. Na različite se načine nastoji izbjeći
nelagodi koja okružuje smrt.
U zajednicama koje žive blisko s prirodom, smrt se prihvaća kao neumitni
i prirodan dio života. Kako se pojedinac odvaja od zajednice, rastom
individualne svijesti, smrt se počinje doživljavati kao neprirodan završetak
života. Tada se javlja strah od smrti koji se očituje kao strah od toga
što će biti s tijelom, strah od odvajanja duše od tijela, strah od gubitka individualnosti,
strah od odlaska u nepoznato, strah od nepoznatog, strah od
ništavila, strah od usamljenosti i si. Kako suvremeni čovjek ne gleda na
smrt i život kao na dio veće cjeline, upada u razne oblike represije iz kojih
proizlaze depresije sa sve većim duševnim poremećajima, s pokušajima samoubojstva i bježanjem u razne oblike umjetnog raja posredovane alkoholom ili drogama ...
Vrlo dobro
