U ovim pjesmama autor opisuje svoje posjete raznim pojavama - bilju i životinjama, zbiljskim i imaginarnim osobama (skupu gnostičkih biciklista, Posejdonu, lijepoj djevojci koja preskače vjeru i krv), mjestima (Trgu Dorrego, Ognjenoj zemlji, Saigonu), starim mirisima, unutarnjoj tvrđavi, nastambi tamnoga, odbačenoj misli – ili njihove posjete njemu. U svim tim susretima pjesniku se „koža stanjuje do nestanka”, on se „raskožuje”, rastvara granice, kako bi te pojave u njemu ostavile traga – „pa što bude”, jer, kako nalaže, „Ne poštuj ništa što ne izbacuje iz ravnoteže”. O posjeti planine, primjerice, kaže: „Viša si nego što jesi. Moram na te, viši nego što jesam”. Svaka je pojava samo drugi način da „bude što jest”.
Vrlo dobro
