Odabrala i priredila Dunja Rihtman Auguštin. Ovom knjigom pokušala sam prikazati opus Lydije Sklevicky njom samom. Zbog toga sam nastojala unijeti što manje vlastitih intervencija u njezine tekstove i što manje izmišljati nove, moje naslove njezinim radovima, pa i samoj knjizi.
Ako čitatelj/ica sada najprije preleti okom preko tih naslova, neka je/ga ne zbuni ili udalji od čitanja često spominjanje tako dosadne, u ovom trenutku naoko posve preživjele teme poput Antifašističke fronte žena. Doduše, najnoviji prijepori o karakteru i značenju antifašizma možda baš ponovno aktualiziraju tu dimenziju Lydijinih istraživanja. U vrijeme kad je — potkraj sedamdesetih i tijekom osamdesetih — prekapala po prašnjavoj arhivi tada već odavno ugasle antifašističke ženske organizacije, mnogima se bavljenje tom temom moglo učiniti izlišnim. No Lydia je željela odgovoriti na pitanje: Na koji način istraživanje organizacije žena može osvijetliti samu kvalitetu emancipatorskih procesa u jednom društvu?
Vrlo dobro
