Kako sam o sebi voli reći, zadnji fotograf staroga stila jer ne dopušta intervencije na svojim slikama, Lupino je čovjek koji uči kroz praksu, koji se ne zatvara u prethodno koncipirane domišljene forme, čovjek koji se vodi svojim instinktima, čovjek čija ga angažirana ljudska radoznalost za zagonetke (pa i užase) života, poglavito estetičko zadovoljstvo, pa i etički senzibilitet, vodi kroz karijeru obilježenu kontroverzama, gladnim zanimanjem javnosti, priznanjima.
U tu svrhu izlišno je (ali možda i krivo) isticati razliku između novog i starog Lupina. Promijenjenog, toplijeg, tišeg, smirenijeg u odnosu na mlađeg, male dubinske oštrine fokusirane na oko, prirodan pokret, nesvjesno, u prikazivanju ljudskog, živih modela koji osjećaju.
Sve njegove fotografije utjelovljuju čist, precizan, profesionalan pristup Čovjeku i Prirodi koje ga tolikih godina, na sreću svekolikog mnogobrojnog
Kao novo
