Tražeći književnu građu ispod debelih naslaga prašine svjetskih arhiva, S. P. Novak naišao je, prema riječima književnoga kritičara Ivana J. Boškovića, na nesvakidašnju galeriju likova i tipova: književnika, slikara, osobenjaka, hrvatskih renesansnih i baroknih veličina i »marginalnih književnih pojava« koji se u isto vrijeme s jedne strane otkrivaju kao kontinentalno značajni književnici, filolozi, umjetnici, znanstvenici, stručnjaci, putnici, poligloti, diplomati, pisci bestselera, a s druge strane kao pustolovi, heretici, prevratnici, utamnjenici, sužnji, opsjenari, neumjereni panslavisti i obraćeni protestanti, nepojmljivi doktrinari svih vjera i ideologija. O njima Novak piše čas esejistički, čas feljtonistički, ali uvijek duhovito, zanimljivo, originalno, intrigantno i lakočitljivo, pledirajući na čitatelja da svakome od njegovih (anti)junaka pripada u dio hrvatske kolektivne memorije makar jedan detalj, jedno djelo, jedan trenutak koji obilježava hrvatski identitet na svoj način i koji, štoviše, poput Stijepe Gradića, daju lekciju iz europske anatomije, lekciju Europljanima o Europi, koja je svagdje središte i svagdje rub.
Vrlo dobro
