Te 1992. godine, nakon prerane smrti Angele Carter (r. 1940) ožalošćena književna javnost - od Margaret Atwood do Salmana Rushdiea - oplakivala je mitsku i bajkovitu figuru, "bijelu vješticu britanske literature". Pa ipak, tekstovi ove zbog njene benevolentnosti i topline omiljene spisateljice i novinarke, nerijetko su doživljavani kao uznemirujući, čak subverzivni. Evo zašto.
Središnju poziciju u stvaralaštvu Angele Carter zauzima dekonstrukcija, a potom preispisivanje temeljnih narativa zapadnoga svijeta. Njena je agenda transformativna: svježim iščitavanjem kulturalno signifikantnih tekstova - onih Marquisa de Sadea, te bajki i narodnih predaja, Carter konzekventno i to iz feminističke vizure revizionira pitanje roda, konkretno perverziju patrijarhalnih seksualnih obrazaca. Možemo stoga reći kako je ova kultna autorica najpoznatija po feminističkom rekreiranju tradicionalnih bajki imajući u fokusu prije svega latentno, neiskazano i tabuizirano u njihovom tkivu.
Nasilje i okrutnost u svojim tekstovima Angela Carter koristi kao feminističku strategiju, zbog čega joj se upućuju kritike kako u pokušajima destruiranja kulturnih stereotipa i struktura moći ona tek reproducira maskulinu pornografiju, čime na koncu i sama podržava seksističke, mizogine ideologije.
Vlastita socijalistička uvjerenja Carter ne razrađuje kroz realistični modus, suprotno većini autora srodne provenijencije. Ona to čini u okvirima fantastične fikcije. Objavljena 1979. godine, "Krvava odaja i druge priče" (The Bloody Chamber and Other Stories) njezina je vjerojatno najglasovitija knjiga koja ju je i planetarno proslavila.
U zbirci nalazimo deset fantazmagoričnih pripovijesti nejednake duljine, inspiriranih klasičnim bajkama, legendama i folklorom, no Angela Carter ih pročišćava od naslijeđenog moralizatorskog i didaktično-pedagoškog balasta izvornika. Mnoge su bestijarijskog određenja - tri vučje ("Vukodlak", "Vučica Alisa" te "Vučja družina" prema kojoj Neil Jordan 1984. snima horor film) kao inačice Crvenkapice i tri mačje (u Angelinoj izvedbi posve burleskni Mačak u čizmama te dvije varijante pripovijetke o Ljepotici i Zvijeri - "Udvaranje gospodina Lyona" i "Tigrova nevjesta").
Lišena životinjskih figura, naslovna priča "Krvava odaja" erotizirana je posveta Perraultovoj legendi o Modrobradom, ali i poigravanje s de Sadeovim imaginarijem. Dok Carteričin markiz podsjeća na de Sadeovog kanibala Minskog, markizova sedamnaestogodišnja nevjesta nalikuje nesretnici Justine ("Justine ili nedaće kreposti").
Priča "Gospodarica kuće ljubavi" koketira s vampirskim žanrom, ishodište "Vilinskog kralja" u germanskoj je legendi, dok je hipnotična pripovijest "Snježno dijete" melanž bajki o Snjeguljici i Trnoružici. Ova incestuozno-nekrofilna epizoda u bijelom pejzažu najlirskiji je i svakako najzazorniji moment zbirke.
Vrlo dobro
