Kada se prije dva desetljeća naizgled niotkuda pojavila na svjetskoj književnoj sceni, Isabel Allende izazvala je pravu senzaciju svojim romanom prvijencem. Dotad nepoznata četrdesetdvogodišnja novinarka, nećakinja svrgnutog čileanskog socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea, napisala je opsežnu obiteljsku sagu, smještenu u neimenovanu južnoameričku zemlju, ali u kojoj su svi lako mogli prepoznati njezinu domovinu. Dakako, političke su konotacije mogle učiniti spisateljičinu temu zanimljivom, međutim ona je čitatelje zadivila i svojom jedinstvenom pripovjedačkom energijom što se utjelovila u nizu živih, nezaboravnih prizora i likovima za koje nam se čini da smo ih osobno poznavali - temperamentnog i silovitog Estebana, vidovite Clare, njihove djece, blizanaca Jaimea i Nicolása, kćeri Blance i njezine djevojčice Albe. Danas, kad je Allende s desetak knjiga proze samo potvdila bogatstvo svoga dara, “Kuća duhova” i dalje ostaje onaj iznimni roman po kojemu pamtimo njegova pisca. Ta veličanstvena saga o tri generacije obitelji Trueba, koju pratimo od života na poljoprivrednom dobru Tri Maríje do “velike kuće na uglu” i političkog prevrata što čini potresnu kulminaciju knjige, kanonsko je djelo latinoameričke književnosti dvadesetoga stoljeća.
Vrlo dobro
